03.09.2015.

..

Eh ovako..jedna je od onih noci kad moram da izbacim ovo iz sebe jer u suprotnom osjecam se ko da cu da puknem..ukratko anksioznost je emocijonalni poremecaj kojeg prati tjeskoba, strah, osjecaj usamljenosti, zabrinutost, u odredjenim slucajevima javlja se i nesanica, vrtoglavica, a javlja se kao uzrok prevelikog stresa, nedostajanja, ceznje. Uglavnom zahvata tinejdzere i vjerujte mi jedna sam od njih i osjecaj je uzasan. Desava se neocekivano, iznenada vam ponestane volje za bilo cim, osjecate se umoreno od svega , osjecate kao da nigdje ne pripadate i kao da nikome nije stalo do vas. Imate potrebu za nekim, zelite da vam taj period brzo prodje i da vas neko utjesi ali kao da se to nece desiti, kao da ste sami protiv svih. Kada bi vas pitali o cemu je rijec, kako se osjecate, ne biste tacno znali, jer kroz glavu tada prodje stotinu misli. Ja, iako jos veoma mlada, iskusavam to stalno. Prije je to bilo rijedje i krace je trajalo, lako bi te misli potisnula i nastavila dalje, a sada.. Iako jos mlada vezala sam se za nekoga i vise nego sto je bilo potrebno jednoj tinejdzerki, zavoljela sam tu osobu i prvi put zavoljela nekoga svim srcem , znacio mi vise nego iko i od tada sve se pocelo da mijenja.Odlazio je iznenada i to me slamalo, kada bi pomislila da me vec polako prolazi, vracao bi se kao da nista nije bilo, iako teze opet bi povjerovala, ova naivna djevojka, osobi koju voli vise nego sebe samu, u nadi da se promijenio bar malo ali nista... Opet bi se desilo isto ..Otisao bi..A ja ostala sama i ne toliko ljuta koliko slomljena tim odlaskom..znalo bi se desiti kada padne noc, da mi nedostaje toliko da bi po cijelu noc znala razmisljati o posljednjem zagrljaju i tom osjecaju dok smo skupa bili.. Evo i sad upravo nedostaje mi..ali opet sad se javlja i ljutnja jer zbog odredjenih prica koje je prosirio ma bile one tacne ili ne , nisu trebale da se govore, zbog njegovog ponasanja , znam da ce ti osjecaji anksioznosti da se ucestale jos vise..jer neko koga volite bez obzira na sve greske , upravo gledate kako cini sve samo da bi vas povrijedio, da bi vas unistio a znate da niste krivi..i evo opet dosla je jedna takva noc, kada sam odlucila napisati ovaj, donekle anoniman post, jer eto, bar na tren lakse bude kada izbacite ono sto osjecate..Iako sada vidim da njemu nije mozda stalo koliko meni, opet ja njemu sve to oprastam, jer ajde samo naprijed stara ljubavi, smij se naivnoj djevojci koja te voljela vise nego zivot svoj, i koja bi dala sve za tebe , smij se...kako god, ti mi makar budi sretan . Iako me svi pa i on znao osudjivati zbog nekih stvari koje cinim, niko nije znao za noci kada ostajem budna do 03:00-04:00 sata ujutro razmisljajuci o svemu, placuci, osjecajuci se veoma usamljeno i neprihvaceno , niko nije znao koliko puta sam glumila srecu iako razloga za veselje ne bi bilo, osjecala se jednostavno mrtvo iznutra, kao da su mi otrgli dusu, tromo i umorno, znala sam napraviti par gresaka misleci da ce na tada da me zavole, prihvate a sada se kajem ,kajem se jer sam olako ljudima vjerovala, i mislila da im znacim onoliko koliko i oni meni, i bez obzira sto bi voljela da osjetim opet njegov miris, zagrljaj i cujem taj glas, znam da odredjene greske ne zelim da ponovim, i da se radi njih kajem. ...A fali mi itekako moja ljubav ... fali i takav kakav jest..

14.07.2015.

ne tako sretan povratak..

Naime, jucer sam se vratila sa deseto-dnevnog odmora u susjednoj nam Hrvatskoj (Dalmaciji).Onako umorna od puta legla sam u krevet i odjednom zavibrira mi mobitel obavjestavajuci da je stigla poruka..Bila je to prijateljica iz Beograda koja je u stalnom kontaktu sa njegovim najboljim drugom.Javlja mi kako joj je drug prenio vijest da moj bivsi mora na operaciju. Sokirala sam se..jednostavno nisam zaspala cijelu noc moleci Boga da bude sve uredu..iako ne pricamo, provjerila sam ne znajuci tacno vrijeme opracije, kada je posljednji put bio online. "11.35" pisalo je.. Nikad nervoznija nisam bila..par sati kasnije nista se nije mijenjalo..zabrinula sam se previse, a onda nekad oko 16 sati on je na mrezi.."Hvala Bogu probudio se" pomislila sam, i eto iako ne pricamo i ljuti smo jedno na drugo..jedina zelja mi je da je on dobro, makar i meni lose bilo, ma samo neka je on dobro..



13.06.2015.

?

sta da radis kad znas da ti se osoba, koju neopisivo volis, vise vratiti nece ? Da je za nju/njega gotovo ? Da zeli nastaviti dalje bez vas ??

12.06.2015.

12.6

Raspust tek što je počeo, a ja ne znam šta bih od sebe..sjedim ovdje i razmišljam šta postaviti na blog..osjećam se nekako čudno..prazno..o njemu razmišljam stalno, a znam da ne bih trebala..šta li sad radi ? da li i on pomisli na mene bar na trenutak ? da li se zapita gdje sam i kako sam ? ili je već okrenuo novi list ? našao neku novu koja možda baš kao i on traži samo zabavu ? ili pak uživa u slobodi ?? njegove riječi su mi još uvijek u glavi..onu noć kad me nazvao jer mu je bilo mrsko i da piše..kao on nije dobro..one riječi da sam još uvijek mlada, bas kao i on , da nije zadnji i da će ih biti još.. da mi je tek sedamnaest, da život ide dalje..znam ja to sve, ali dragi moj ti očito još ne znaš kako je kad srce nekog ludo zavoli..ne određuju to godine ..naprosto se desi, a da to i ne slutiš ..znam i rođendan mu se bliži.. postaješ punoljetan, srećo..razmišljam da li mu čestitati ili jednostavno prešutjeti i glumiti sreću..znam samo da mi fali neopisivo mnogo i ne znam šta da radim ..ovako ne ide više..

11.06.2015.

opet..

nakon dva mjeseca ne pričanja javio si mi se, izašli smo par put i osjećanja su se vratila..ponovo smo u vezi..uživamo..viđamo se često, uživamo u zajedničkim trenucima, zagrljajima, poljupcima..mislim trajat će , bar duže nego prije.. a onda opet odlučis prekinuti, kao hladiš se.. zašto ? zašto onda počinješ opet ? zašto se vraćaš ako znaš da će sve biti isto ? zašto se poigravaš ? zar ne znaš šta zapravo znači kad nekoga voliš? i na kraju ja te ne mrzim, ne mogu to i nakon svega..više mrzim sebe zbog dopuštanja da se sve ovo desi.. da me ponovo sjebeš čak i gore nego prvi put.. i još jedna stvar.. zašto ne mogu ja biti ta koja će da se "ohladi" ? zašto ne prestajem da te volim ??



18.03.2015.

?

Zar je normalno da vas osobe koje toliko volite i toliko vam znace iznenada napuste ? Zar je moguce ovoliko da boli? I da li ikada prestaje ?? Jer po meni za ovakvu bol lijeka nema, Osim mozda zagrljaja osobe koja vam je to priustila, jer i nakon svega meni bi taj zagrljaj itekako prijao ako se nakon toga bol vise ponoviti nece :/

12.03.2015.

Ukratko..

Bila je kasna jesen. Bilo je to nekad početkom decembra. Subota. Nakon večernjeg izlaska sa prijateljicama, nekad oko 10-11h, stigla mi je poruka. To je bio prvi put da mi se javio..Počeli smo razgovor, pričali o raznim temama , kao da smo se znali godinama. Sutradan pa na dalje stalno smo pisali, šalili se , upoznavali jedno drugo sve više i više, a onda je došao na red i prvi izlazak..Desio se također u subotu, sedmicu ili dvije kasnije. Sjećam se, tada sam bila nervozna više nego ikad u svome životu i nikako nisam mogla sakriti uzbuđenje. Sjedili smo na zidiću u srednjoškolskom parku i razgovarali. Tada sam prvi put osjetila „leptiriće u stomaku“ , prvi put mi je nečiji zagrljaj toliko značio. Par sedmica kasnije nakon još izlazaka i neprestanog dopisivanja postali smo par. Bilo je to 22. decembra 2014. godine oko šest sati poslijepodne. Osjećaj je bio neopisiv. Počela sam da drhtim, smijem se , čak mi je i po neka suza radosnica kanula iz oka , jer za tako kratko vrijeme bilo je nevjerovatno da nekoga toliko zavolite i da vam počne značiti jako puno. Ali, meni jest i bila sam presrećna zbog toga. Željela sam svaki trenutak od toga dana provesti sa njim, ali mogućnosti su bile drugačije. U početku smo se viđali jednom sedmično, a kasnije sve češće. Stalno smo bili u kontaktu, bio je moje prvo „Dobro jutro“ i posljednje „Laku noć“, često smo znali razgovarati do kasno, pronalazila sam ga u svakoj pjesmi , neke od njih nazvali smo našima i stalno ih slušali, planirali zajedničku budućnost, iako bi svi govorili da je za to prerano, nama je bilo lijepo, bili smo sretni. Uskoro je pao i prvi poljubac. Možda nije tako izgledalo, ali meni je bilo savršeno, bio mi je to bio prvi put. Znam da sam se tad jako zacrvenila i počela da smijem, mada kasnije je ispalo predivno. Bilo mi je drago sto je to osoba koja mi mnogo znači i koju volim najviše na svijetu. Vrijeme provedeno sa njim bilo mi je najdraže. Novu godinu smo slavili odvojeno, ali ne prestajući sa dopisivanjem sve do ponoći. Tada sam dobila najbolju čestiku i poklon u isto vrijeme. Kao poklon imala sam njega i njegove riječi „Volim te“. Svakim danom moji osjećaji za njega su sve više rasli, voljela sam ga kao nikog do tada i nikog više kao njega. 22. januara bilo nam je mjesec dana veze, i tada smo mislili da će da ih bude još mnogo. Hodali bi gradom, držeći se za ruke i maštali o budućnosti. Bilo je nezamislivo nekoga voljeti toliko, ali ja njega jesam, voljela sam njegov osmijeh, njegov miris, njegov glas, sve u vezi njega činilo me veoma sretnom i nisam mogla zamisliti više ni dana bez njega. Sedmicu prije „Dana zaljubljenih“ imala sam neki čudan osjećaj u vezi nas, ali se time puno nisam zamarala, mislila sam da je prolazno. Poklon sam imala već spreman i mislila sam da ćemo od tada voljeti se još i više. Na taj dan bila sam jako nervozna, ali sretna. Sastali smo se i proveli par sati zajedno, iako smo razgovarali i o tome šta bi se desilo ako više ne bi bili zajedno, mislila sam da je to samo razgovor.. Dva dana kasnije, tačnije 16. Februara 2015. godine naša veza je doživjela kraj. Tada sam bila jako loše, niko ne zna koliko sam samo plakala, ne samo tu noć nego i svaku noć te sedmice. Bolilo je i još uvijek boli, boli kada te ostavi osoba koja ti znači sve na svijetu i sa kojom si doživjeo toliko lijepih i sretnih trenutaka. I danas dan zadrhtim svaki put kad ga sretnem. Tim prekidom i ja sam se promijenila. Sada se glasnije smijem, sve da drugi ne bi primjetili koliko sam tužna i koliko patim, a samo kad bi znali da svaku noć, dok on spava, ja provedem u suzama. Fali mi , evo i nakon skoro mjesec dana, neopisivo mi fali, fali mi njegov zagrljaj, fali mi onaj miris koji sam toliko voljela, onaj osmijeh kada smo zajedno...A on, on se sada ponaša kao da među nama ničega nikada nije bilo, kao da mu je svejedno...Da pokaže i jedan mali znak da mu je još stalo bilo bi mi lakše,ali ništa..Ja dalje ne znam, ovako boli i , iako mi mnogi kažu da sam se promijenila, duboko u meni sve je jos ostalo isto, i svi ti osjećaji prema njemu, samo njega više nema, nema tu pored mene..Ne mrzim ga, baš naprotiv,i da, želim ja njemu svu sreću koju i zaslužuje, ali samo ako će to biti sa mnom, jer bez njega ni moja sreća ne postoji.



13.08.2014.

.

“ A šta ćeš, protiv sudbine ne možeš."



12.08.2014.

Šteta..

“ Bili su oni jedno za drugo, stvarno jesu, možda uz manje ponosa sa obje strane oni bi bili najsrećniji. A ovako, ona misli o njemu svaku noć pred spavanje i svaki put poželi želju, stalno istu, da su zajedno. Na svaku zvezdu padalicu se nasmeši i zamisli ih zajedno. On je sebe ubjeđivao da je može zaboraviti, jer on nije od onih momaka koji se zaljubljuju, međutim ona ga je promijenila. I nikad jedno drugome neće priznati koliko se vole. Stvarno šteta."



05.07.2014.

:)

A najgore je kad u sitne sate počnem misliti o svemu što je trebalo biti a nije.




Stariji postovi