..

Eh ovako..jedna je od onih noci kad moram da izbacim ovo iz sebe jer u suprotnom osjecam se ko da cu da puknem..ukratko anksioznost je emocijonalni poremecaj kojeg prati tjeskoba, strah, osjecaj usamljenosti, zabrinutost, u odredjenim slucajevima javlja se i nesanica, vrtoglavica, a javlja se kao uzrok prevelikog stresa, nedostajanja, ceznje. Uglavnom zahvata tinejdzere i vjerujte mi jedna sam od njih i osjecaj je uzasan. Desava se neocekivano, iznenada vam ponestane volje za bilo cim, osjecate se umoreno od svega , osjecate kao da nigdje ne pripadate i kao da nikome nije stalo do vas. Imate potrebu za nekim, zelite da vam taj period brzo prodje i da vas neko utjesi ali kao da se to nece desiti, kao da ste sami protiv svih. Kada bi vas pitali o cemu je rijec, kako se osjecate, ne biste tacno znali, jer kroz glavu tada prodje stotinu misli. Ja, iako jos veoma mlada, iskusavam to stalno. Prije je to bilo rijedje i krace je trajalo, lako bi te misli potisnula i nastavila dalje, a sada.. Iako jos mlada vezala sam se za nekoga i vise nego sto je bilo potrebno jednoj tinejdzerki, zavoljela sam tu osobu i prvi put zavoljela nekoga svim srcem , znacio mi vise nego iko i od tada sve se pocelo da mijenja.Odlazio je iznenada i to me slamalo, kada bi pomislila da me vec polako prolazi, vracao bi se kao da nista nije bilo, iako teze opet bi povjerovala, ova naivna djevojka, osobi koju voli vise nego sebe samu, u nadi da se promijenio bar malo ali nista… Opet bi se desilo isto ..Otisao bi..A ja ostala sama i ne toliko ljuta koliko slomljena tim odlaskom..znalo bi se desiti kada padne noc, da mi nedostaje toliko da bi po cijelu noc znala razmisljati o posljednjem zagrljaju i tom osjecaju dok smo skupa bili.. Evo i sad upravo nedostaje mi..ali opet sad se javlja i ljutnja jer zbog odredjenih prica koje je prosirio ma bile one tacne ili ne , nisu trebale da se govore, zbog njegovog ponasanja , znam da ce ti osjecaji anksioznosti da se ucestale jos vise..jer neko koga volite bez obzira na sve greske , upravo gledate kako cini sve samo da bi vas povrijedio, da bi vas unistio a znate da niste krivi..i evo opet dosla je jedna takva noc, kada sam odlucila napisati ovaj, donekle anoniman post, jer eto, bar na tren lakse bude kada izbacite ono sto osjecate..Iako sada vidim da njemu nije mozda stalo koliko meni, opet ja njemu sve to oprastam, jer ajde samo naprijed stara ljubavi, smij se naivnoj djevojci koja te voljela vise nego zivot svoj, i koja bi dala sve za tebe , smij se…kako god, ti mi makar budi sretan . Iako me svi pa i on znao osudjivati zbog nekih stvari koje cinim, niko nije znao za noci kada ostajem budna do 03:00-04:00 sata ujutro razmisljajuci o svemu, placuci, osjecajuci se veoma usamljeno i neprihvaceno , niko nije znao koliko puta sam glumila srecu iako razloga za veselje ne bi bilo, osjecala se jednostavno mrtvo iznutra, kao da su mi otrgli dusu, tromo i umorno, znala sam napraviti par gresaka misleci da ce na tada da me zavole, prihvate a sada se kajem ,kajem se jer sam olako ljudima vjerovala, i mislila da im znacim onoliko koliko i oni meni, i bez obzira sto bi voljela da osjetim opet njegov miris, zagrljaj i cujem taj glas, znam da odredjene greske ne zelim da ponovim, i da se radi njih kajem. …A fali mi itekako moja ljubav … fali i takav kakav jest..

Komentariši